Prvo što sam primetila kada sam se doselila te, pa ne tako davne, 2001. godine, bila je Širina. Nije to bila širina prostora, poput vojvođanske ravnice. Bio je to grad koji se prostire na sve četiri strane sveta svojim maksimumom - i raste! Svakim danom on raste, hej! Imala sam običaj da peške idem sa kraja na kraj Novog Sada, u nekim svojim lutanjima. Bilo mi je nezamislivo da tako nešto ma i pokušam u Beogradu.
Opet, koliko je grad širok u svojim naseljima, toliko su se ljudi skupili u sebe. Strah. Dosada. Panika. Nezainteresovanost. Pohlepa. Podsmeh. Odlike svakog (vele)grada, usudiću se da kažem... Bilo bi nerealno s moje strane da tvrdim da toga nema u Novom Sadu, ili bilo kom drugom gradu. Samo, Beograd je prestonica. Njemu se to (ne) oprašta, zar ne?
Kažu da grad ne čine ulice, zgrade, parkovi, trgovi već - samo ljudi, njegovi stanovnici. Nikada mi neće biti jasno kako sam uspela da se zaljubim u Beograd. Možda samo očarana njegovim starim sjajem? Možda sam uspela da vidim lepo lice devojke, ispod svih tih bora osedele starice...
28/11/2016, 05:59
exceptional content material to get correct records’s and that i really want to examine this styles of blog placed up for having writing information. this is properly worth reading. For real the info ones are amusing to have a look at as it makes it extra like suspense. i actually like this article. it's far provide more facts to me. I’m very fired up to expose it to simply anyone. It makes me so glad. thank you for sharing this submit.